S djetetom promatramo kukca koji na nogama klizi po površini

mlake; djeca mogu dugo vremena nepomično čučati i gledati

predmete, tada su njihove oči kao mala ogledalca.

Zatim zapuše vjetar, vidim, kako ga zazebe, tako kao i ja

gurne ruke u džepove kaputića. Mlake su pune oblaka,

kao oči koje gledaju u ožujsko nebo, u obilje raspuhanih

izmaglica. - Zašto se oblaci ne razbiju, kad se sudare?

pita dijete. Pokušavam mu reći da se oblaci

mogu pretopiti preko stvari, ali ne nađem prave

riječi. Zaustavimo se nasred ravni među mlakama

i gledamo kako veliki radni stroj tovari tešku, mokru

zemlju; mogli bi desetljećima gledati kako se ogromne hrpe

zemlje dižu u zrak pa se potom spuštaju na drugo vozilo

koje će ih odvesti nekuda drugo, iza planina,

kao da se tamo gradi neko drugo, sipkije tlo.

Skupljamo glatke i hrapave kamenčiće pa ih bacamo u mlake,

vodeni klizač koji kliže po odrazima oblaka, ne da se

smetati, samo se nježno zanjiše među malim valovima.

Kad se vratimo kući i pođemo oko ugla kuće, ugledamo

veliku dugovratu pticu kako stoji na kraju vrta;

dugo vremena nas promatra kao ogroman pernati oblak,

nepomično a zatim diže nogu u zrak i ode;

pratimo je dok kao ponosan starac korača preko polja.

Kad joj se previše približimo, poleti s nezgrapnim, teškim

zamasima a njeno prljavo bijelo tijelo u zraku je

glatko i svijetlo od uzlazećeg jutarnjeg sunca

poput otpalog dijela kakvog radnog stroja.

Nekoliko stotina metara daleko od nas opet se spusti na zemlju,

stupi do ruba vode i pije dugim, jakim kljunom,

oštrim žutim plamenom. Vodeni klizač još se ziba

na valovima dok se nad njim zatvara nebo. Dijete korača dalje

po mlakama, po odrazima oblaka, ostavim ga; pratit ćemo

veliku bijelu pticu preko cijele ravnice, s drhtećim

rukama u džepovima, s mokrim cipelama, cijelo vrijeme ćemo održavati

razdaljinu da je ne uplašimo a da joj ostanemo blizu.

Jure Drljepan (JUR)