Kad legneš među trave
koje su tamo iz pradavnine,
napiši za mene pjesmu
da ne zaboravim
kako mirišu rime prave,
rođene iz prirode.

U pjesmi neka bude ljeto
i talasanje plime,
možda modrina mora,
da osjetim opet
beskrajnost obzora.
U njoj neka bude kapljica zime.

Napiši, ako proljeće
oboji cvijeće,
ako s vjetrom, pravim tragom,
ptica lijeće
da među tvojim blagom
sklonište nađe.

Čekat ću na jesen
da mi napišeš jednu.
Kako šume listi,
boji li ih vjetar,
jesi li tamo još uvijek isti,
u ovo vrijeme, odjeveno u žuto?

Jure Drljepan (JUR)