Sjedimo svako na svom kraju divovskog stola
Vatra tiho pucketa u kaminu
toplo je

gledaš kroz prozor nezainteresirano promatraš ljude
koji pokušavaju preskočiti ogradu našeg dvorca

hladno im je
čuvari pucaju po njima

pričaš mi o nevažnim stvarima,
odjeći koju si jutros kupila

više te ne želim slušati

naš zamak je prepun haljina
koje tako vješto ističu tvoju ljepotu
i skrivaju ispraznost tvojih riječi

hladno mi je
odlazim do kamina

i dalje se smrzavam

Napuštam dvorac

ostavljam ti stotinu praznih soba
i svoja smrznuta jaja

jer više me ne privlačiš

pokušavaš me zaustaviti
govoriš mi da me voliš

Ti kojoj nije jasno zašto ljudi
kojima smo ukrali kišne oblake
žive u pustinji
i mrze nas

Ti koja vjeruješ
da ti pripada ovaj zamak
i modro jezero
ograđeno šiljatom ogradom i naoružanim čuvarima

samo zato jer si lijepa

Ljubav nije krevet u kojem se ševimo

Ona je beskrajno veća od našeg zamka
i ne podnosi šiljate ograde i naoružane čuvare

Speculum