Na gologlavoj litici
usred deponija omeđenog bodljikavom žicom
preko razmeđine svjetskog mora
gdje galebovi ispuštaju nesuvisle krikove
nalaze se ostaci samostana neobične građe
čije se dveri prepliću kroz vanvrijeme
u okrilju olovnih oblaka što se spuštaju
zlaćanim ljestvama zubatoga sunca.

Kroz tišinu porinute duše
koja odslikava vjerodostojnost (ne)života
izvjetrena sjećanja u crno-bijelom foto albumu
poput odbačenih zarđalih čavala
strše među zaostalim lišćem raštrkanog akvarela
otvarajući n-terokutni kovčeg pretočene spoznaje
uz žuborenje pomaknutog potoka
što protječe arterijama slavnih predaka.

U afričkoj verziji Tisuću i jedne noći
plameni Grifon sabire raskrižja Gordijskog čvora
po zornim smjernicama tjerajući barku snova
kroz romski kotač ljubavi preko koloturnika vaseljene
koji se okreće oko vlastite kaleidoskopske osi
dok s viseće mreže za ležanje bacam posljednje pismo
u vrtložni ambis izgubljenog vremena
kako bi pronašlo sigurno utočište među zvijezdama.

Ivan Gaćina