Proljeće stiglo na sprženu zemlju

i ništa više iz nje nići neće,

jato se ptica u letu okrenu

na suvu granu niko ne slijeće.

Ljudi pobjegli bez igdje ičega,

u stopu za njima fijuk granata,

u nebo zjape domovi srušeni,

ponovo se neki igraju rata.

Bodljikavom žicom su odvojeni,

liče na divlje zvijeri ranjene

što  urlaju po lavirintu tame,

dani, mjeseci,...  kao opijeni

čekaju nade davno izgubljene

i novo jutro slobode da svane.

brankav