Dođe mi,
vrijeme je da pitam:
"Gdje se preseliše Vi,
poete, trgatelji duša,
vječiti jahači prerija,
Vi, naizgled obični ljudi,
a zapravo bića Svemira
točke na pravcu
koji vodi u beskonačnost,
možda i ja bijah jedna od,
samo šešir plave slame
sakrio mi lice, povukoh se
u svoje odaje željna neke
nove vode,
sjetih se da ima Vas,
bilo Vas je mnogo, toliko
mnoštvo, a svi buntovnici
življenja,
oni koji povlače se
za kiše i marljivo pišu, započinju,
mole se i guše u suzama ili
pucaju poput Strijelca na igrama
za pobjedu,
čudno mi sve to, gledam, pratim,
i ne vjerujem,
ni jesen ni proljeće,
ni jutro crvene zore,
ni čarobni zalazak dalekog
horizonta ne pronalazim u zbirci
lirike,
tužna ostah, zabezeknuta i ponovno
pitam:
"Zar je to mogućnost?
Ima li istinitih
premisa u mojim tvrdnjama
ili izgubiše se samo načas iskrice
što vuku kolovrat slika i riječi,
a stvarnost
daje prihvatljiv odgovor?"