VOLIM OSMIJEH TVOJ

kad bi znao, 
kad samo bi znao,
koliko volim
osmijeh koji ugledam,
osjetim u mislima, 
dodirnem u snovima,
doživim u maštanjima,
volim ga poput nečeg skupog,
a ne materijalnog,
nečeg što u meni izaziva
poplavu emocija, 
nešto što me za sutra snaži,
nadomjesćuje ono 
što od nikad nemam
tvoj mileni, 
posebni osmijeh,
tvoje zrno grožđa koje poželim 
usred zime
kad hladnoća ubija sve pred sobom,
kažeš mi da ludica sam 
posebnih želja, 
smješkaš se
mojim hirovima, 
a koji to zapravo nisu,
osmijeh onaj pravi što 
dolazi lahorom i mazi moj obraz,
to cijelo je bogatsvo,
škrinja s blagom koja nije mi potrebna,
ne uzbuđuje me, 
dovoljno mi je samo
kad raspoložen si ,
oči ljube i govore jezikom
slobodnih znakova 
i eterom šalješ opijum
sadržan od elemenata 
razvučenih usana 
ispod kojih nazirem 
tvoje biserne zube, 
tada sam u transu iz kojeg
samo me ti možeš dići 
ponovno u normalni kolosjek...