KIŠA
Ima neki neugasli krater, neka bezbojna, tinjajuća dubina iz koje kašljuca i krkolji jeka nepostojeće ponornice. Nešto tako nježno i meko, a istovremeno neobuzdano divlje. Plaši. Glas li je krvi davnih stepa, kazna grijesima pradjedova ili samo uteg što svako svjetlo raščlanjuje i ucrtava u kamen svijesti.
Kad kiša mlitavo curi u pravilnim crtama a muhe se posakrivale ili šizofrenična oluja uneredi svježe frizure i šminku, pa posramljene gole ljušture bježe s ulica u sigurnost mračnih haustora, popne se u grlo neka međimurska ritmička tužbalica, srce krvi isti ritam daje, a sklupčano tijelo na rubu stolice njiše se lagano naprijed-nazad.
Tada ulazim u pjesmu.
* ucrtava u kamen svijesti...lijepa kiša, dež ki zaliva polja in rast, čestitke.*
Da... lijepo si ovo rekao...
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: saraivor
- 07. 06. 2019 ob 10:00
- Prebrano 428 krat
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!
- Število doseženih točk: 122.44
- Število ocen: 7