RIJEČI
Kao-Kost-Suh dvanaestog dana je
provirio iza prozorskog okna
bolničke sobe iz koje sam često
(dok je ležao) slušao kako lijepa
listopadna popodneva
kao počinak vječni
ravnodušno šute nad gradom
i pitao se Je li znalo sjeme
dok je iz Uma plutalo ka Riječi
da odjekivat će rezignirano
nad vriskom i bolom
nad tamom i svjetlom
nad kolijevkom i grobom
U ljubičastoj boji njegova daha
čitav je vidik bez ijedne ptice
gluho nebo što zorno podsjeća
kako sve prolazi i brzo stradava –
kao bjelogorica na prvom mrazu
kao čovjek na postelji
s grčem u grlu pokusnog kunića
s igračkom liječničke bespomoćnosti
s ukusom Manjka Humanosti
ponekad s ironijom
Hipokratove zakletve
Negdje dolje bez krika je
pad ploda divljeg kestena
ispoštovao zakon gravitacije
i odjeknuo istodobno
sa sestrinim korakom
koji je značio: Bit ću miris formalina
bit ću šapat koji potencijalnom
kandidatu za smrt opisuje život
bit ću namrgođen jesenji dan
bit ću ravnodušan razgovor
s toplomjerom: Samo trideset devet
sa osam i odlazit ću niz hodnik
bijele bolničke sobe
Na ovu kompoziciju bi svi pjesnici na portalu obavezno trebali da obrate pažnju. Mirko izvanredno.
Leane, hvala ti na lijepim riječima.
Reči... ili ih nema ili su ravnodušne baš kad od njih najviše utehe očekujemo... Ah Mirko, kakva slika ti je ova pesma!!!!
Lp Milena
Hvala, Milena.
Srdačan pozdrav !
Misliti življenje besede in hkrati tistega, ki več ne govori, samo še opazuje in prisluškuje ... človek, ki ne more, kot kostanj, slediti gravitaciji, ampak bledikavo pojenjuje v belini bolnišnice ... čestitke k pesmi!
Lp, Ana
Hvala najljepše, Ana.
lpm
Hvala ti lijepa, Marko.
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: mirkopopovic
- 01. 06. 2019 ob 15:41
- Prebrano 749 krat
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!
- Število doseženih točk: 263
- Število ocen: 17