A stoje ti prepreke na putu do njega
Voće samo padne sa drveta
Sačeka samo da staviš prostirku od duše
Susret je negde na pola puta
Gledao sam dunje na ormaru
Neka stara navika, nostalgija, šta li
Za onim vremenima kada je ona bila bolji ukras od porculanskog konja uspravljenog na dve noge
Gledao sam ih godinama tražeći dva oka zelena na njima
Samo jednom, sasvim slučajno, videh ih
Da prostrem dušu po trnovitoj podlozi ispod jednog drveta ljubavi...
Videti kako stojiš iznad mojih nogu
Spustiću se na tvoje rame
A lagani povetarac će ti šaputati neka lepa sećanja
Bojan Tasic