ima nešto čarobno

u tim plavim ledom

okovanim planinama

kad pod mjesečinom cakle se

prtimo uskim usjekom

kratak dah odašiljemo u svečanu noć

a tišinu bode

samo škripanje po bijeloj raskoši

čuvam tu sliku u oku

s one strane granica

taj trenutak kad priroda gane

pa riječ zanijemi

i preplavi strahopoštovanjem

a ona kaže

„pogledaj me čovječe

uživaj

i ti si zvjezdica

što ih prštim ove noći

i ti si velik

bez tvog pogleda

i ubrzanog bila

ja ne postojim

samo sam hladnoća

samo mrak

tvoje oko daje mi život

zaplešimo zajedno“

i zastanemo

i zaplešemo

i ori se smijeh

i planine sjaje se

i blješte

a mjesec tad zapjevuši

saraivor