Jednom davno
vjerovala sam jedino svojim snovima.
Tebe skrivala 
ispod svojih pjesama, 
s druge strane bljeska 
u zaljubljenom pogledu,
u ponuđenom osmijehu
na tanjuriću s Šam-pitom
u slastičarnici moje mladosti.
U prvom pismu 
i nevještoj izjavi ljubavi
i kazni u kojoj sam završila
jer majka mi je 
to isto pismo pronašla...
San je i tada bio bajka
ali glumište života 
nije pronalazilo glavni lik
koji bi odigrao Romea
koji bi se i meni dopao.
(osim naravno, tebe).
A ti si bio nedostižan.
Nije to bilo vrijeme 
umjetnih trepavica
na koje bi padali 
doktori znanosti...
A opet, ti si bio tako netipičan,
tako jednostavan  a neobičan.
Voljela sam svaki tvoj smiješak
svaku nemirnu vlas,
duboki glas...
Gledala te iz prikrajka
kao relikviju
i netragom nestala u životnoj pustinji!
Od tada se više ne budim.
Ni snu ne vjerujem više.
Od kako sam ugledala Himeru
na jednoj od pješčanih dina
I san je izgubio smisao,
skotrljao se u podnožje vulkana
i ostao zarobljen 
u Himerinom zagrljaju.

Vesna Andrejić Mišković