Kad me je
svijet zaslinio bičem vremena,
zaplivao sam kroz pristanišna mora.

Iz rastrganih dlanova
niču mi sidra ustaljenih molova,
na kojima jednim okom gledam iznad zrcalne površine
a s drugim, tijesno zaklopljenim,
orem svjetlošću ispod busenja.

Kao prva misao razliježem se
prema zadnjemu činu u drami
koja nipošto ne smije ponovo postati odrasla,
urasta se nazad u bezbrižno djetinjstvo,
gdje se poigrava s daljnjom sudbinom ljudi.

Želja se savija oko ravnine svemira,
zapreda ga u čahuru nestvarnoga,
kao dudov svilac sa spletenim strunama
zasvirat će na melodiju raskriljenoga prostora.

Izlučinama glasova
opominjat će potomke preglasnih odlazaka,
kao progutana riječ,
izrečena samo među-tišinama između slova.

Adresirana imena
popadat će s pisama
kao već prebrano lišće, napisano u prvom licu
koje u sebi još nisam rasposlao.

U svome gradu,
čekajući na vlastiti dolazak,
neizbježno otuđen,
kao poplašena ovca na jutarnjoj paši
koja zaluta na suncem obasjan susjedov pašnjak,
zvonit ću u crkvi opomena.

Trenutak se vuče izvan vremena,
rasteže se oko crnine,
kao element crvotočine
koja buši i buši sloj po sloj kroz dimenzije.

Što se letimice zaustavi
u prividnom mirovanju, čeka na pogon,
kao bljutava sjenka čovjeka,
natisnuta na zidu njegovih očekivanja,
kad ga ovrha života baci u neizbježnu smrt.

Jure Drljepan (JUR)