Sakupljam meke čaške
što žare
prije nego postanu paperjasta sjemena.
Prsti su žuti, ljepljivi, gorki.
U podnožju brijega pjeva kos
skriven u granama divlje trešnje.
Obučem se u njene cvjetove
i ležim pod paperjastim svodom.
Vjetar povremeno donese onaj
poseban miris divljeg cvijeća
pa uz zujanje pčela
zaplešemo rumbu.

Polagano grickam travu kiselicu
i sišem njenu sočnost
i slatkoću minule mladosti
i raskoš koji imam.

Sebi ne postavljam pitanja,
s odgovorima se ne opterećujem.
Jednostavnosti samo pustim
da me zaziba
na svoj način.

Jure Drljepan (JUR)