samo vjetar navrati
u sivi dan, krhko
prolista dikensa mojim licem
kao kad klone korak
preko pustog praga
samo mir uroni
u hladne sobe
gledam, zimska
zraka sunca nasmiješena
topi se kao pahulja
kao uspomena
još me prate
oči njene majke
stegnut grč versi
kao melodija što ostala je
na pustom putu
kao zima na njenim
usnulim usnama
zastanu u meni
glasovi ljudski
dok ususret koračam
nekoj nadi, melodiji
na dobre dane
što ih nježno izgovaraju
leptiri bijeli, bestjelesni
niz obraze
niz lišće
samo vjetar navrati
putem kroz bajku
o starom suncu
o svim svetima
o rapsodiji dok sipi
dok plače noć
niz bijele daleke
krajolike srca
Lirika prekrasna, nježnim hodom nostalgije uz vjetar, kroz prirodu, lišće....Kako samo obojeno, moćno. Čitaju se lijepo tvoje slike.
Veliki pozdrav prijatelju.
Živio mi!!!
Radujem se tvojim komentarima. Znače mi.
LP, prijatelju
Kako vrhunsko vtisnjeno v besede, ki vabijo, da ležem v mehkobo poezije, ki je tako zelo značilna zate, dragi Mirko <3
Radostan sam što imaš takvo mišljenje, draga Irena.
Srdačno te pozdravljam <3
Divni stihovi Mirko, sjetni, obojeni nostalgijom. Izvrsno.
Hvala ti, Lean. ŽIVIO !!!
Poslano:
03. 04. 2019 ob 21:30
Spremenjeno:
03. 04. 2019 ob 21:30
Hvala.
LP:)
Veter, ki obrača liste, ki bere ali pa samo povzroči, da se liki (naj bo iz knjige ali minule resničnosti) vrstijo v notranjem svetu nekoga, ki subtilno zaznava tokove (zraka, časa) ... čestitke,
Ana
Čestitam ti Mirko na jako vrijednoj, mekanoj poeziji.
Veliki pozdrav prijatelju,
Saša
Hvala, Ana.
Želim Ti ugodan i uspješan dan...
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: mirkopopovic
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!