U svima je nama
to nešto neutješno
što nas goni u riječ
u pjesmu
da se tješimo
a ne znamo sami
kakva je to provalija
kakva Prokletija
nedostupna
prokleta i od svega
prokletija
i gdje je vrelo
vrutak taj bolni
što nam lice
u grč okreće
a pobjeći ne znaš više kamo
u čije ruke
u čije slutnje
u kakav vrh
sure planine
nebom vjenčan
ljubavi
čuješ li me
uzmi ono najbolje od sebe
i razvedri me
da budem i ja
osmijeh tvoj
na licu zamišljenog svijeta.
Meni je ovo Duško moj predivno. Bravo pjesniče.
Zaljubljena u tvoju poeziju.
Nasmeh, ki ga ne zmore tisti, ki je preklet s pesmijo, mora najti pri drugem / drugi ... precej žalostno se tole sliši, a v pesmi zveni lepo, čestitke,
Ana
Hvala svim dragim prijateljima na lijepim riječima. Osmijeh od mene za vas :)
lp, Duško
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Duško Babić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!