Memla
Poleći ću u se jednu rujansku večer,
u škuroj buri, kad najmanje boli,
al’ najviše peče sol s dlana
u kojoj ja oduvijek gorim.
A tako se bojim,
tako se bojim!
Bojim se gladi krvi u memli,
gdje meso ko i crv jednako vrijedi.
Bojim se jeke slobode u duši,
cjelova tijela koje oduvijek guši.
Bojim se cvijeća nad vlastitim licem
i stiska žice što sapinje ruke
da otkopale ne bi pokrov od muke.
Bez imalo časti, u bezglavoj zemlji,
ja memlim, majko!
Majko, ja memlim.
Čudesno je tvoje srce, prepoznaje duboke osjećaje, daje moćnim impulzom želje po slobodi. Osjećaji dolaze svom jačinom izričaja.
Veliki pozdrav prijateljice.
Navdušena (•_•), bravo Nikita.
lp Marija
Ova pjesma kao da je izašla iz same kotline mračnih klisura 19 stoljeća, ona kao da ne postoji u ovom modernom trenutku.
urednica
Poslano:
02. 04. 2019 ob 19:12
Spremenjeno:
02. 04. 2019 ob 19:12
Zasmrtni jok, ki pretrese (ojačajo ga tudi rime in ritem pesmi), še posebej, ker se zazdi, da življenje pod zemljo ni še končano ... čestitke,
Ana
Čestitam ti na jako vrijednoj poeziji.
Bravo frende. Samo tako.
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: nikita
- 27. 03. 2019 ob 08:00
- Prebrano 836 krat
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!
- Število doseženih točk: 181.91
- Število ocen: 10