magdala
s neba vise dva lica:
uzimaš Zvijer u svoj naručaj,
Magdaleno,
i ljubiš mlàke gnoja
što u svetosti oblaka
po nama kaplju
u grobu tamjan platno:
istočila si sav ljudski grijeh,
Magdaleno,
crna djevice
sa sjemenom svijeta u sebi
peru te u rijeci,
Magdaleno,
peru u riječi,
isposnice svjetla
niti kamen im ne bijaše svet,
Magdaleno,
jer od grijeha ne mogaše
biti teži
a ti krvi sedrene
i misli blažene
prva pred grobom
i zadnja pred čovjekom,
Magdaleno
u oku tegliš pečat neba,
ženo grobarice
uzmi Zvijer u svoj naručaj,
Magdaleno,
i probudi mrtvace
pred kamenjem raja
uzmi Zvijer u svoj naručaj,
Magdaleno,
i probudi mrtvace
pred kamenjem raja
Najmoćnije. Bravo!
Pozdrav veliki frende.
Možda jedna od tvojih najjačih kompozicija i najtamnijih, meni osobno jedna od najdražih.
Izjemno rahločutna reinterpretacija svetopisemske zgodbe, v kateri najdemo skrivnost posebne (tudi preksmrtne) zvestobe, čeprav jo izničujejo zle besede in kamni ... čestitke,
Ana
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: nikita
- 25. 02. 2019 ob 22:14
- Prebrano 804 krat
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!
- Število doseženih točk: 299.9