Živim u Nigdjevini ljubavi
tu nigdje nikoga nema
poštar me obiđe
svake dvije godine
da mi donese račun
za dvije godine nigdjevanja
pita me ima li što novo
ali prije nego odgovorim da nema
on je već otišao
tu nema kioska ni novina
vjetar nekad donese neku vijest
o ljudima koji se sabijaju u zgrade
po dalekim gradovima
razdijeljeni u kvadrate gluhih zidova
tamo negdje i ti misliš na mene
koji sam nigdje
dok se zalijevaš prevrelom vodom
i razmišljaš kako da mi pošalješ
nešto lijepo samo tvoje
što miriše na sjećanje na nebo
koje je nekad bilo moguće i vidjeti
čak i očima
dok se nije pretvorilo u raspuklinu
pošalji mi to nešto bilo što
u ovo moje nigdje
bit ću ti zahvalan ljubavi
do ikad.

Duško Babić