U kojoj to česmi
riječ se rađa mila
čista i smjerna
k'o misli tvoje svila
da zasuzi u pjesmi
da procuri
makar i stijenkom
napuštenog zida
tvoga lica
u buri
ove strašne žeđi
od vajkada što mi tako glatko
klizeć dlanom kroz dan bježi
svojom srži
da me mori, bodri i kori
slugom drži
u vremenu istom
u istoj odori
ja se nejak borim
o tebi da ne hulim
već krepak krotko zborim
dok se oko mene
ruši sve
u mostove svjetlosti mrtve
ja ću bez tebe
dušom da gorim
sve dok ganut
svojim svanućem
ne progovorim.

Duško Babić