Da je ženi stati pred Bogom
svom svojom ljepotom
kao ti predamnom ljubavi
dah da mu oduzme
sjaj svilenih vlasi
nagim ramenima rasutih
grudima prkosnim i zrelim
voće da mu nudi
mirisima prve tajne zagrnutim
niz meki trbuh kad klizne dlan
da se spusti uz bedra nježna
glavom u krilu da usnije
sve ono ranije i kasnije
da mu bol mine
sinovljeve rane
il' već što mu dušu grize
možda bi svijetu bilo kao i nama
vječnost određena mjerom
slatke nesvjestice
glazbe i stiha
što svira iz potiha
piano pianissimo
do vrhunca
kad se zvuci spajaju sa nebom
skršeni u krešendu
gluhi od snage strasti
zbog koje ćemo ispaštati
sva ona jutra
u kojima smo mlijeko prosuli
zaneseni olujom žuđenih usana.

Duško Babić