U zapaljen suton snovi davni
najednom se vrate
u slučajnom pogledu što luta
kao svjetlost koja ulicama sine
skrivajuć' u sebi neizmjerne tuge.
Dok nevino padaju pahulje bijele
u mislima mi poljubac blagi
i jedno davno zbogom na usnama.
Dozivam te u hladnim noćima,
a ti se u gustim maglama gubiš.
Snijeg prekriva tvoje stope
što nestaju u daljini,
a ja trebam ruku koja će me voditi
kroz duge ledene zime
i biti tu kad vjetrovi sa sjevera pušu.
Hvala ti na nježnosti i smijehu,
na prvom poljupcu i zvjezdanim očima.
A sad moram u novi dan poći,
dan koji zaboravlja jučer.
Meni je ovo tvoje djelo poezije tako moćno, ljudski nježno izrečeno.
Bravo Katica!
Lijep pozdrav, Saša
Ma ti si majstor Katarina. Izvrsno. Si ovo ti na fotki. Lijepa cura.
Zanimljiva pjesma - iako nema rime, kao da je prisutna...
Sav taj snijeg, bijela ljepota, piše rime i raspršuje ih u beskraj.
Čestitke,
Ivan
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Katica Badovinac
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!