KIŠA
Ima u meni neki neugasli krater, neka bezbojna, tinjajuća dubina iz koje kašljuca i krkolji jeka nepostojeće ponornice. Nešto tako nježno i meko, a istovremeno obuzdano divlje. Što plaši. Glas li je krvi davnih stepa, kazna grijesima pradjedova ili samo uteg što svako svjetlo raščlanjuje i ucrtava u kamen svijesti.
Kad kiša mlitavo curi u pravilnim crtama a muhe se posakrivale ili šizofrenična oluja uneredi svježe frizure i šminku, pa posramljene gole ljušture bježe s ulica u sigurnost mračnih haustora, popne se u grlo neka (međimurska ili ukrajinska) ravničarska ritmička tužbalica, kad srce krvi isti ritam daje, a sklupčano tijelo na rubu stolice njiše se lagano naprijed-nazad.
Tada ulazim u pjesmu, samo da provirim, a tamo - praznina i bjelina. Pustoš. I upitam se što ću ja tu, što ja tu tražim i je li ovo pravo mjesto za moje traganje.
* "kiša" ki zaliva rast, dobr tole.**
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: saraivor
- 07. 01. 2019 ob 13:02
- Prebrano 340 krat
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!
- Število doseženih točk: 84.19
- Število ocen: 5