Volio bih na taj dan
da pljušte kiše
da mi žiće rastoče
u žitna polja
puna pšenice
seljani da se čude
visokom i rodnom plodu
što ga zemlja nebu diže
gdje od zlatnog zrnja
toliko brašna ima
da svakoj duši kruha bude
i za cičih zima
a mojoj dragoj da me jutrom
i ne znajuć
na usne željne prima.
Kratko i snažno, poezija zbog koje pjesnik postoji. Bravo Duško i sve najbolje u 2019
Svako dobro i svu sreću svijeta želim ti od srca dragi Lean !
lp, Duško
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Duško Babić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!