Pjesnik je uvijek
nezaposlen i besposlen
gdje god i što da radi
nikad ne piše memoare
nit' se u verige
alkama veže
sjećanja il' obećanja
već motri tu točku
u budućnosti daleku
što ga bolnim sjajem mami
što mu bježi
što ga ježi
u crkvu taj ne ulazi
gdje sveci svečano
pri oltaru Boga
još živog pokapaju
kao milodar
vlastitom grijehu
širi ruke u kušaju
da zagrli sam
ono što je oku preostalo
a da nije suza
hoda pogrbljen
pod teretom zaboravljene riječi
od opijata troši
samo srce svoje ljubljene
a kad mine
svijet se nekako stanji
smanji i stisne
tijesan za dušu
što bi nebu
rada da se vine.

Duško Babić