Kameni

   nikada nisu sami,

  razbacani na obali rijeke,

    uvijek se    oko njih

         nešto dešava,

druželjubno pokažu svoje lice,

ispričaju mi stoljeća ćutnje,

začarane talogom krečnjaka,

u tragu urastlih snova,

zvuči nestvarno kao bajka,

nemoguće sve razumjeti,

moje vrijeme je kratko,

njihova ćutnja vjekovna,

          vrana

           im  se

         ponekad,

      ljuta na

   jastreba,

 posere na glavu, ni tada se

ne ljute, dobrohotno čekaju kišu

 da im umije lice, naličja nemaju,

    bilo kako ih okreneš

        vidiš drugu sliku,

               i čuješ

                   novu

              priču.

(Upredene okapine, 2012.)

Koki