Pronašao sam ga u zgusnutom ozračju paučinastih upredaka i skorenih relikata lizola koji su obuhvaćali na bok nagnuto učiteljevo postolje. Ležao je među zavezanim snopićima požutjelih dokumenata, pod kištrom jugoslavenskih priručnika, uvijen u staro i rastrgano odijelo, pošto se na njega nasukao komadić meranske vaze s rasutim imortelama močvarnoga rogoza. U zatrpanom alkovenu sobice u potkrovlju odakle je nesnosno smrdjelo na mačju pišaku, izgrizena ljepenka je stršila iz mišje rupe, a iznad zahrđalog šporeta je pod udarima propuha kroz razbijeno staklo mansarde, po rogu lupkao savijen žarač. Iz trbuha od golubova posranoga ležišta brujeći su poskakivali koluti federa koji su tamo, u sumračnim odušcima, tandrkali kao ulične svjetiljke u noćnom nevremenu ... Ukratko, sakat, rastrgan i umazan u depou prljavštine vedrio je i oblačio moj prijatelj Ivan Cankar, kao bijedna mizerija nadničara s klanca siromaha ... U intimnom sumračju spokojnoga šapata, veoma nježno i pažljivo sam ga obuhvatio oko oguljenog i zaprašenog kaputa korica, pa se je usprkos tome zadimio oblačić praha iz ispucane pozlate na poleđini ... Nenadan susret je teksturu šutnje napuhnuo pljesnivim mirisom iz lanenih pukotina i štamparske tinte. Sa zgužvanoga pusta sam ispuhao debeo sloj trule piljevine da se mi je u nekakvoj zamućenoj gloriji prikazao On, kao zamukla oreola lune iza crkvice sv. Trojice. Moj vlažan dlan je polagano kliznuo po isušenom i ispijenom Ivanovom obličju. Trenutačno se prepustio radoznalom palcu pa je zakružio oko klobuka crnoga pokrivala i obrisao ljepljivi čuperak paukovih niti s ovratnika suknene košulje koja je nezakopčana virila iz tamnoga sukna. Svilena pokazna traka odmarala se preko umjetničke bordure na krinolini Milene Rohrmann, kao nekakav simbol nježnosti, djevičanstva i božanskoga dodira ... Cankarovo lice mi se u mutnoj svjetlosti potkrovlja učinilo nekako sjetno i ispijeno, a ipak moćno u svom svojem veličanstvu nenadmašivoga majstora slovenske riječi. Pozadinu podobe je tamnila zamašćena masa sivila, kao kiselo ozračje iznad fabričkih dimnjaka Ottakringa. Onkraj sljemena su kroz rupu izlijetali golubovi, a tamo iza, gdje je žmirkala baršunasta svjetlost ispod škrbavog ruba krova, sunce je već uporno kalilo zrake, a tu u zapuštenom sobičku već davno preminuloga meštra, moj prijatelj Ivan Cankar, kao vrlo prerano postaran muškarac, gledao je u mene mutnim i neispavanim očima, zbog žurnoga noćnog pisanja i bolne enureze. Doli, na škripavom drvenom stepeništu, koje je okomito u tamu proždirala dubina staroljubljanskoga miljea, misli su mi se potiho pretvarale u riječi koje su izlazile iz paralelnih snova i nabrekle katarze. Usnice su mehanički mrmljale u bolnoj asocijaciji, kao nekada i kao tada u ušljivoj ledenoj podnajamnoj rupi, kad sam kasno u noć pod toplinom perine, gladan i žedan, do sitosti upijao njegovu Kuću Marije pomoćnice ...


VEČERNJI FOTELJ.
OTVOREN DLANU ŠAPĆE
BESMRTNI CANKAR.

Jure Drljepan (JUR)