Dekantiranje smrti
Ja nisam sestra brata Sunca
da ga iz vrhova prstiju odtočim
u dane koji se pod kamenom kriju.
Kamenjar je gostoljubiv
jednorogim poskocima
i prorocima koji koračaju
krugom poravnatih sjena.
Tko je zašio smrt o moje ruke?
Na sedmoj grani istoka
dozreli su crveni planeti.
Sakupljam ih u tobolac
i nosim
dok traje hod
prapovijesnih mladenki.
Iz svakog goda mojih očiju
vreba me vrijeme.
Ja ne spavam.
Poput srebrnog stalaktita
visim s Mjesečevog stabla.
Ženo dojiljo podzemlja,
tko je zašio smrt o moje ruke?
Ja nisam sestra brata Sunca
i ne mogu te poroditi
pod lišćem staklene šume.
Prošlost curi iz korijenja
i mrak pije tvoje mlijeko.
Ženo ponornice,
ženo pepelnice,
reci,
zašto su mi ruke
o smrt prišivene?
Nit’ mi Sunce brat,
nit’ ja njegove svjetlosti.
Tek u tobolcu nosim vrijeme
koje je vječnost
među zrnjem nara
jednoć zametnula.
Pjesma zašivena za stjenku crne vrhunaravne poetike. Hod između vječnosti i prokletstva, izgubljeno oko koje gleda u pravcu najtamnije daljine nadajući se bilo kakvom odgovoru, ali je noć pre opskurna pa se odgovor ne nazire.
Nemam riječi....bukte osjećaji u meni iako nisi sestra brata Sunca. Blizu si. Izvrsno!
Pozdrav frende moj.
Zanimiva podzemna (podzavestna) nespečnost, iz katere curljajo podobe nasprotij, ki pa drugo brez drugega ne morejo obstajati (kot eros / tanatos) ... čestitke,
Ana
Čestitam ti Brankini!
Pozdrav veliki tebi.
Nikita, iskrene čestitke na Podčrtanki za sjajnu poeziju.
Lp!
Katica
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: nikita
- 09. 10. 2018 ob 21:13
- Prebrano 714 krat
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!
- Število doseženih točk: 266.68
- Število ocen: 14