Ja sam azulejos,
zalijepljen na vanjski zid
u visini ljudskih očiju.
I to silno staklo
u kojem se pokušavam ogledati,
umara me.
Tek površan utisak se odbija u mene
s prozora prolazećih kombija,
trolejbusa, tramvaja i
kuća sa suprotne strane ulice
koje su predaleko.
Volio bih pogledati susjedi u rozetu,
ali smo svi nepomični.
Znam da smo svi slični i da zajedno
izgledamo samo kao zelenkasta fasada.

Zato obožavam sunce.
Tada ljudi nadjenu sunčana očala.
U njima zriju moji zeleni listići,
modrikaste vitice i
cvijet, koji žuti.

Jure Drljepan (JUR)