Zamišljala je da je ptica.
Nije ništa zamišljala, letela je gradom i razgledala.
Znate, ona je čudna vrsta ptica - ni selica, ni stanarica.
A nije mogla ni da zamišlja. Kako bi se to ptičjim jezikom saopštilo?
Povremeno bi sletetala na žbunove svoje mladosti i ostavila pero.
Nije ga namerno ostavljala , samo je opadalo.
Ljudi bi bacili po pogled -dva i šapnuli "lepa ptičica".
Zašto su to činili? Pa neko je ustrelio olinjalu pticu,
ali je nije bacio..ne; bio je "prisatojan".
Iskopao je grob, napravio spomenik od ruža u procvatu
i na trn okačio sliku ptice dok je još bila ptić.
Taj "neko" nije ni pretpostavljao da ptice ne umiru!
Eno, gore, još se vide krila kako po oblacima ostavljaju nešto
A ona... zamišlja da je živi pesnik... zaista čudno... zaista...
(a ko tvrdi da čuda nisu jedina moguča? Ko?)