Ostarili smo za još jedno leto,
dajem ti zadatak
da me pronađeš mrtvu u vodi
i da mi poljubiš rame,
znaš da se pravim da me nema,
da nemam više snage da ronim.
Al' opet,
slobodna sam, lakše mi je,
možda me u grlu malo peče neizgovoreno...
Dosta smo bili pusti i fini,
a uvek nedostaje još dan letnji,
da satremo se goli i prosti,
nežni i fini.
O, pa taj jecaj,
krivica i dokaz
kada me pogledaš u oči, u tkivo moje olovne bolesti!
Ja ne mogu još umreti, bez najave,
žao bi i meni bilo
da ne čuješ srce koje voda vadi, iz neke radosti.
Lažem te da sam tužna i pomalo stara,
lepa u haljini,
s pomalo dara
... da ti ŝapnem ponešto, pusto a fino,
pod vodenom zavesom,
mirnom i divljom.
Ajme, ajme. Ajme. To Vesna Parun iz Vas progovora?
Tatjo, ne znam di sam od liposti i fantazije.
Draga Nikita, obradovala sam se svemu napisanom od Vas! Kada su Vas moji stihovi odneli, čak do fantazije, to mi je kompliment.
Lep pozdrav, Tatjana
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Tatjana M.
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!