Udaljena u maglovitim pučinama
i njenim najsitnijim česticama
tiha i nijema štipam obraze ne bi li
uzburkala ustajalu krv naših dodira.

Zašto sam se udaljila?
Zašto? Znam li odgovor?
Znam li odgovor na sve svoje
lutajuće potrebe odlazaka i povrataka
koji me uvijek ispočetka
razgrađuju i sagrađuju.
Kao neuhvatljivi vjetar igram se
eteričnim stihijama svemira
kao oplođeni tučak cvijeta
otpuštam svoje latice u vihor
vremenske prognoze
i zorim…
uvijek ispočetka zorim plodom
kojeg ću jednom ubaciti ovdje
u našu košaricu…a onda
kao starica čekati povratak
jednom otpuštenih latica
kao svoje odrasle djece.

Volim vas iako nisam sada s vama.
U vama sam. I vi ste u meni
kao misao i kao mala eterična čestica
ovdje na udaljenoj pučini mora

vida