u dubini duše posustajem
odredjen da lutam
u nomadskom plemenu
izgubljenih ljudi
narušavam glas puta
znam, ona što je volela
sada je dah mrtvog pepela
ležiš u nadi novih snova
gutaš prašinu obmane
pišem papirnata slova
tražim podršku ljubavne sveske
nepročitanih reči i pohvale
o zlatnom princu iz bajke
narušavam tudje korake
mreste mi se reči od vode
bisernu školjku nošiš oko vrata
pogled dopire daleko
kupam se nag u seni
staroga hrasta i jezera
naviknut da kapljicama vode
rasterujem komarce s kože
u trsci nepromišljenog lutanja
i ljubavnog čamca u okretu bola!
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Srecko Aleksic
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!