(slovo o prognanicima iz Pakla, Raja i ostalih zemaljskih i nebeskih obitavališta)
mi
braća po besmislu
zagubljeni i zaboravljeni
u svim analima
hronikama i letopisima
starostavnim i novokomponovanim
hodamo eonima i epohama
neprestano i besciljno napred
nikada se ne osvrćemo
ne gledamo sebi preko ramena
niti sklapamo ikakve pogodbe
ne pravimo kompromise sa prošlim
ne kockamo se sa budućim
a sadašnjost nas preterano ne zanima
stupamo potpuno sami
kao neka avetinjska armija
bez predvodnika
i bez zaštitnika
za nama koji smo bili na strani aždahe
ne ide niko
mi nemamo sledbenike
i dobro je da ih nemamo
za nas nije bilo mesta u Nojevoj barci
te smo preživeli grcajući u sopstvenom ludilu
bez daha
bez straha
bez bola
u tome je bila i u tome jeste naša snaga
nismo nikad imali
niti sada imamo šta da izgubimo
sami smo sebe rodili
sami ćemo sebe i sahraniti
ležerno i nonšalantno
onda kada za to dođe vreme
do tada lutamo ekliptikom
povremeno zbunjujući naučnike i umetnike
remetimo san pravednicima
i vrlo namerno ometamo veze između Neba i Zemlje
sa promenljivim uspehom
ponekad ostavljajući za sobom
nešto slično otiscima srca sa nagorelim rubovima
na poleđini karata za tarot
ili po svodovima bivšeg Gugenhajmovog muzeja u Berlinu
izmišljajući priče o jednorogu
što su naprečac našle svoje mesto
u svim mitologijama koje iole drže do sebe
rastvaramo kišne kapi na deliće
onda kad zaključimo da je noć monotona
suviše spora
i da tvrdoglavo i uporno odbija da prođe
katkad od njenih otrgnutih komada
pravimo groteskna krilata stvorenja
pa ih mnogo kasnije sunce rastopi
kao nekadašnji crveni pečatni vosak
(onaj što se više poodavno ne koristi)
uvek stupamo samo napred
gordo i besomučno
kao da nam je to nekakva zapovest
kao da to tako treba
kao da to tako moramo
a ništa mi ne moramo
i nikad se ne osvrćemo
ne gledamo sebi preko ramena
niti sklapamo ikakve pogodbe
to nije naš način
mi i nemamo način da opravdamo svoje postojanje
mi smo samo horda otpadnika od Vremena
i od svih ostalih dimenzija
horda prognanih
ukletih
svim mogućim kletvama prokletih
i ko zna kad
i ko zna od koga
osuđenih na trajanje
... in to je pesem, ki jo berem kot umetniški presežek:))) čestitke pesniku!
s pozdravi, koni
Milene, ovo nije... ono što jeste, volim tvoj Um i te razlike u stvaranju.
Lep pozdrav, Tatjana.
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Milen Šelmić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!