Nekako lijeno dan oblači tamnu košulju 

bez ukrasa , bez sjajnih uresa,

običnu tamnu košulju koja miriše na vlagu zatvorenih kupea 
davno umrlih vlakova,
u kojima su nekad ljubovali slučajni suputnici.
Čut ćeš jednoličan zvuk čeličnih poljubaca između šina i kotača
u ljubavnom dodiru tona željeza.
Ako nasloniš uho na masno prozorsko staklo
čut ćeš zvižduk u napuštenim kupeima,
i krik i jecaj i šapat i obećanja,
samo ako dahom ponovno oživiš 
isprepletene ruke uzdrhtalih uzdaha
vidjet ćeš tragove dlanova, ispisana imena i datume,
one iste datume susreta i rastanaka,
rođenja ili smrti. 
Nekako lijeno dan oblači tamnu košulju
navlači rukave proljetnih kiša i sipa čežnju za vlakovima
što zvižduću zaboravljenu melodiju slučajnih susreta

na pruzi Zagreb - Ljubljana.

Sve miriše na memljivost 
na slanost pogleda na Zidanom mostu,
a i mostovi više nisu zidani
nekako je sve zašiljilo oblinu 
i ruke više nisu oble
i godine više nisu svježe, 
a dan navukao crninu, zakopčao sunce duboko u njedra 
i zaspao na vlažnoj postelji sanjajući jutra čekanja na peronima
tražeći zašivena sjećanja u dubokim džepovima.

Ljubica Ribić