Neka te vole moje oči
i noći ove dušo
neka vole
tvoje lice smjerno
dok uranja u san
u zvjezdanog tog svijeta
naručaj
i u moj dlan
jer smo bili
i bit ćemo
za sve i vremena sva
istog plama sjaj

neka te vole moje oči
dok misao se razdvaja
od dana
i zadire u ono nesvjesno
gdje djeca smo
pa hrlimo takovi čovjeku
posvema nevinom u srcu
u nama
bez straha
od konačja tijelovog
od praha

neka te vole moje oči
dušo
neka te vole i onamo
gdje nitko nije bio
bolji od nas
da začne sveto drvo spasa
u zemlji gdje Sunce
samo oblak je lak
svjetla i tople kiše
pa nas mije
nad nama bdije
kao i ja dušo
očima i dušom
ove noći što bdijem
a ne znam više kako
kako od ljubavi silne
u san da minem
da te i tamo
makar bio nijem
u grudi
lijepa moja
usnulu utisnem.

Duško Babić