Listajući starinske romozapise

pronalazim žive st(r)anice,

dijelove tkiva neispričane priče

koje olujni vjetrovi

preko ostataka civilizacija

i vanvremenskih portala

utiskuju u skrivene kutke

kroz njedra matične planete.

U nevinoj krvi iskonskog naroda

praskozorje rađa orkestar pravde

dok diljem Romopolisa krojači kroje,

zidari grade, kovači kuju.

Na onkraju, gdje šuma tone u nezaborav,

raznobojni listovi dukate grbavo tlo

ostavljajući u okrilju neizbrisive tragove

gdje na ranjenoj zemlji niču plodovi nade.

Sjeverozapadno od izlazećeg sunca

ili odsjaja orumenjenih oblaka

sijedi starac putuje na zlaćanoj barci,

iz svjetlosti izvlači vjekovno znanje

zapisano u sjeni rasutih listova

dok cvatne trenutke na međi dana i noći

kroz nedokučivi i nezemni šapat

stapa u rapsodiji drevnog velenaroda.

Ivan Gaćina