danas baš nešto gledam
potpuno sam uklopljena u naš prostor
i ne znam kad sam to sasvim neprimjetno
postala dio namještaja
koji vještim slalomom uspješno zaobilaziš
kako i ne bi kad
tijelo moje stari je ormar
koji se teško otvara
dugo već
želim te nešto pitati
ali noge čvrsto ukopane
nikako da naprave prvi korak
ne znam
da li da pokucam na tvoja vrata
dok prilazim na prstima
Zelo zanimiva pesem - le konec (zadnja kitica) se mi ne zdi ravno ustrezen glede na prej tako dobro razvito vsebino (biti negiben, popredmeten v odnosu). Nimam pa ideje, kako bi to spremenila. Razmisli, lp, Ana
Ana Porenta - moje viđenje strukture pjesme: prve dvije su statične, treća nagovještava pokret, događaj, a u četvrta pitanjem koje sadrži strah (prilazim na prstima), govori o totalnoj nemogućnosti komunikacije.
Nisam vjerojatno shvatila što je zapravo kontradiktorno...
(s)
V neskladju sta omrtvelost (biti omara) in približevanje po prstih - v pesmi nas ta koncept nepremičnosti zelo nagovori in potem težko sprejmemo, da se p. s. premika na nek zelo običajen način (morda, če bi se premikal kot se premika pohištvo ... bi nas bolj prepričal). To sem imela v mislih,
lp, Ana
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: saraivor
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!