Ima nečeg neiskazivog u duši što ne može stati u pjesmu ili priču, ni u bilo koju pisanu ili izgovorenu formu. Nešto što dugo tinja duboko ispod slojeva kože i mišića, skriveno između kostiju i tetiva. A onda iznenada, ničim izazvano, grune. Provuče se kroz tu smjesu nemušte materije i njezinih pravila.

I zavrišti. Paralizira čula. Zaustavi dah. Kao nezakoračen skok. Kao spuštene ruke u čekanju zagrljaja. Kao podmukli vir za ljetnog podneva. Vuče li u dubinu ili visinu? Koje  je boje i kakvih je nota?