Nasmiješila sam se
Zlatnom dobu čovječanstva:
više nikad nitko
ljubavi neće žedan biti.

U rasparanim pjesmama
Karneval mi je kradom
mit o vječnom povratku
sa kišom i krinkom naslikao.

Kako praksa i prognoza kuju
za nas male izmišljene,
za nas neznane, nezvane,
srca virtualna dijelit će svima.

Krinku Karnevala ću stavit',
na Elizijske otoke otić';
tamo novi Svemir se stvara,
tamo svima raduje se Raj.

Ko' zatajenu zamku
na krinki osjećaje zaludne ću ostavit,
iz očiju mojih neće suza padat
već rajskog Svemira iskra.

Nitko me neće znat’ prepoznat
iza pokušaja nestalih iznova
I bit’ ću sasvim svoja al' više neću bit
bez rastrganih rima bez sanjarskih snova.

Nasmiješit će vam se tuga moja
ko zatajena zamka će bit
i bit’ ću sasvim svoja,
al' moje srce više neće bit’.

Vesna Španić