Draga gospođice , 
osjetio sam duboko poštovanje 
prema Vama,
onog dana kad sam 
Vas slučajno susreo u parku.
Nemojte misliti da sam nezahvalan,
ili arogantan ,
ali rukoljub mi je bio samo putokaz
do uzdrhtalog srca,
pogledavši vaš umilni pogled.
Zato Vam pišem i molim za oprost, 
jer morate znati nešto o meni .
Dok su se drugi 
zabavljali,
izgubljeno sam hodao Dublinom.
Tražio po kišnim ulicama 
svrhu svog postojanja i pisanja.
Možda sam i preuveličavao potrebu, 
da baš moram biti taj koji će 
staviti na papir djelo 
po kom će me pamtiti neki novi svijet.
Ma nisam ja htio biti veliki...
Samo sam osjetio prokletstvo pera 
koje je stalno kapalo po papiru 
a bilo mi je žao da se uzalud prolijeva
bez smisla i nakane.
Volio sam riječ bloody.
Volio sam puno krvoločnih riječi .
Priznajem da su me razapinjali 
kao Krista zbog mog ludog pera.
Nisam mario.
Predano sam pisao.
Skoro sišao s uma jednog četvrtka ,
u kojem je vrijeme stalo.
Tog četvrtka sam upoznao Vas Nora !
Čak sam napravio odmak od svoje prošlosti.
Zvale su me metropole, široki bulevari i tajnovite rijeke.
Tijelo mi je vapilo za daljinama,
a Dublin sam uvijek nalazio 
u podsvijesti i na dnu barskih čaša.
Dosta je više.
Ne želim Vas iznevjeriti, 
sad kad je Uliks gotov .
Sanjam neko novo djelo 
u kojem ćete Nora Vi biti glavni lik
da ne prosipam tintu uzalud.
To djelo nek se zove ,
naš zajednički život.
S ljubavlju, 
Vaš vjerni James Joyce.

Vesna Andrejić Mišković