moje pandže se uvlače
pod palubu tvoga mozga
za mene radiš prekovremeno
očijukamo kroz žablje oči
prosijavam kroz kožu

moja pjesma je hripavo položena u tvoje grlo
melodija se njiše na rastrganim glasnim žicama
duboko zadišeš umjesto mene

jedno drugom prisluškujemo kroz konjske uši
milujem te ticalima
jedva vidno miruješ
limfu crpiš kroz začepljene kanale
preko okamenjenog nebeskog svoda hržu oblaci

umorni smo kao noć prije zore
vlak švigne mimo "kakva buka nesnošljiva buka"
zapisujem nezgrapnim rukopisom

zanimljivo:
kamenje kraj pruge
kao uvijek
smrdi na ljudsku pišaku

kao uvijek

Jure Drljepan (JUR)