Gledam je kako izglođanim prstima

raspliće tvoju DNA,

stvarajući od tebe

još jedno svoje izvorište.

Sve ono što bogovi

umoreni tolikom ljepotom stvarahu,

stvarahu iz svoga naličja,

oblikujući njeno lice,

njen bijeli um koji beskrajno proziva

sva imena popisana

pred crnim granitom komora plača.

U njima bogovi spavaju,

što je vrhunska tajna

veća od njih sami,

veća od neistine da nemaju sjenu

dok koračaju

međuzemljem, međuvremenom,

međuljudima.

Smrt je sjena bogova

obuzetih stvaranjem sazviježđa

koja trepere u tvom mesu.

Čim se razdani bijeli um,

svi nasljeđujemo sjenu

i vlastitim dlanovima skrivamo naličje

od lica što nas prati

međuzemljem, međuvremenom,

dok ja samo želim smrskati

izglođane prste koji tvojom DNA

zašivaju svoje gangrenozne rane.

S vremena na vrijeme,

bogovi svojoj sjeni slome kralježnicu.

Tek toliko da zna da

sjecištem zemlje i neba

hoda čovjek.

nikita