vjetrovi kad zapušu s istoka

magle zasjene obrise kuća i ulica

hladnoća se diže prema koljenima

a promrzle ruke samo malo bi topline

i sve miriše na zimu

i snijeg je tako izvjestan

pa naših putova propitujemo smisao

iskamčim crnobijelu sliku seoskog drvoreda

koji je na minus petnaest

svojom bijelom raskoši

tješio ponekog nakostriješenog psa

iz sobe koju je toplina činila većom

a pucketanje žeravice ljudskijom

i svečane tišine tog kasnog popodneva

petogodišnja je djevojčica gledala kroz prozor

bijele grane drvoreda kestena

kako iskre ljepotom

i znala je

nije njezina seka umrla

ono inje je došlo odozgo

i osulo cvjetovima grane i prozore

jer se nebo veseli njezinom dolasku

vidi je

rekli su kad su se u crnini vratili

nije ni zaplakala

saraivor