Paraliza

U mojoj jami

polarne zime umiru od hladnoće

i sred tog gustog mraka

teško razdvajam misao od krvi.

Stotine tjelesa paraliziranih nada mnom dekompozira svoju intimu i svoj strah

u svaku ćeliju kojom titram.

Toliko pobačene djece traži

azil moje maternice.

Do kraja vremena bit ću trudna

i rađati tuđe pogreške.

Desna i lijeva strana uma

u neravnoteži smrti

započinju rat.

Tišina je.

Bojim se tišine.

Tišina u meni doziva čudovišta

osuđena na doživotni pritvor

hipotalamusa bijelih ruža.

Tek poneki mahniti pjesnik

zapiše stih u moje srednje oko

i odagna tu zaglušujuću sljepoću.

Hvataju me prvi trudovi proljeća.

Porod će biti dug

i prepun trešanja.

Rodit ću kćer.

Rodit ću sina.

Svi ćemo umrijeti.

Siti.

nikita

Sara Špelec

urednica

Poslano:
26. 11. 2017 ob 16:27

Izredna pesem, ki na pretresljiv način tematizira človekovo ujetost v vrojeno lupino in njegovo nezmožnost pretrgati verige - kako le, ko pa tudi slednje ne prenesejo svoje teže, pod katero bodo slejkoprej klonile. Najlepše stvari so vedno znove najstrašnejše, in tako je tudi z veliko poezijo - vse dobro ji želim še naprej, Sara

Zastavica

nikita

Poslano:
26. 11. 2017 ob 18:32

Hvala Sara!

Zastavica

Komentiranje je zaprto!

Podčrtanka

nikita
Napisal/a: nikita

Pesmi

  • 21. 11. 2017 ob 08:05
  • Prebrano 779 krat

Uredniško pregledano.

Ocenjevanje je zaključeno!

  • Število doseženih točk: 272.3
  • Število ocen: 13

Zastavica