U mojoj jami
polarne zime umiru od hladnoće
i sred tog gustog mraka
teško razdvajam misao od krvi.
Stotine tjelesa paraliziranih nada mnom dekompozira svoju intimu i svoj strah
u svaku ćeliju kojom titram.
Toliko pobačene djece traži
azil moje maternice.
Do kraja vremena bit ću trudna
i rađati tuđe pogreške.
Desna i lijeva strana uma
u neravnoteži smrti
započinju rat.
Tišina je.
Bojim se tišine.
Tišina u meni doziva čudovišta
osuđena na doživotni pritvor
hipotalamusa bijelih ruža.
Tek poneki mahniti pjesnik
zapiše stih u moje srednje oko
i odagna tu zaglušujuću sljepoću.
Hvataju me prvi trudovi proljeća.
Porod će biti dug
i prepun trešanja.
Rodit ću kćer.
Rodit ću sina.
Svi ćemo umrijeti.
Siti.
Izredna pesem, ki na pretresljiv način tematizira človekovo ujetost v vrojeno lupino in njegovo nezmožnost pretrgati verige - kako le, ko pa tudi slednje ne prenesejo svoje teže, pod katero bodo slejkoprej klonile. Najlepše stvari so vedno znove najstrašnejše, in tako je tudi z veliko poezijo - vse dobro ji želim še naprej, Sara
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: nikita
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!