Desnim bokom rastvara nutrinu neba,

dok lijevim utire puteve

zemljanom kožom moga rasola.

Kojoj li me groti nosi

i kojem strahu utiskuje u oči,

lađa moja od kamenih koralja

i bijelih muka besmrtnosti?

Ja se još ne nasitih otkucaja rumeni

u mojim jutrima pod rukama sunca.

Kaplje djetinjstva peku mi zapešća

i rastvaraju moje kosti do ćelije

u kojoj me sama riječ očovječila.

Čiju li ću bol iz glasnica isloviti?

Jer ja, ja jesam bol iz sasječene modrine

koju moja lađa mrska i otpravlja

smjernim rukama svjetioničara.

Na Žalu, posljednji ples

svoje ljudskosti ću biti

i u mirisu dozrelih morusa

do bunara ja ću stići,

u vjedrima sebe da odgrabim

i napijem križ sa kojega žeđam.

nikita