Našla si me u jutru na početku parka sa tvoje strane i na kraju sa moje. Tada me život nije primječivao a ni ja njega. Nositi me je bilo teško, zato si mi pokazala prvi korak koji sam već bio zaboravio. Sjećam se, da si mi rekla, da ne mogu pasti jer sam već pao, i smijala se mojoj usranoj guzici bez sažaljevanja. Nisi se stidjela što su te ljudi gledali poprijeko jer mi pomažeš, a znali su dobro ko sam, niko i ništa. U većini se loše sjećam, al vrlo dobro, da si mi pružila ruku, koju nisi pomirisala niti obrisala u maramicu, mada znam da si je uvijek nosila sa sobom. To znam jer si mi je često nudila, kada bi mi iz nosa curjelo ono što nisam mogao obrisati rukavom. I tada, ne znam zašto, sam zadnje gutljaje prištedio za sljedeći dan, kada sam ih počeo preskakati, jedino toliko sebi dao, da bi mogao da prošetam do klupe, do svojega otvorenoga kupeja, danas ne više spavaćega tipa. Često smo se viđali na toj klupi i razgovarali do kasnih sati. I tako ne bi drugo poluvrijeme odsjedio na klupi posmatrajući život sa druge strane uha. Odlazila si tako kao što si dolazila, sa osmjehom, a ja bez obećanja ostajao. Jedne većeri si mi rekla, da mogu prespavati kod tebe. Zbunjen sam rekao da ne mogu i sakrio svoju šutnju u dlanove. Otišla si bez rijeći i vratila se ćebetom i riječima; »Ako nećeš ti u moj stan, onda ću ja u tvoj vrt.« Nisam si mogao priznati da si mi se svidjela, zato sam u glavi izmišljao svako jake razloge, a u svome srcu sakrio onoga najbitnijega, pa i taj se bunio, da ne može više maštati o slobodi zatvorenoga tipa. Desila se noć, iznad parka sa tvoje strane, sa dorućkom.

Primjetila me

razlozi su u smeću

sami bez srca.

salke