Ovaj grad mi sjeo u srce
Taknuo me tamo gdje
Sam najtanji, najranljiviji
I zato čovjek mora
Da se ponovo zapita 
O stvarima koje zaboravlja: 
Ovaj ludi i brzi
Tehnološki spreman
I nenadmašiv svijet
Izvrsno pamti sve stvari
S kojima se može srušiti sve
Samo jednim pritiskom
Na dugme
Inteligencijom mozga
I mudrošču govna

A mi noću legnemo
Bezmoćni da pokrenemo
Smijer tamo
Gdje bi mogli bolje spajati se
Voljeti i postati ono
Za koje su nas majke rodile
A drveća pratila
Svojom širinom grana
Jer su znala
Da im nećemo ništa
A vode se prolijevale
Niz svoje puteve
Bez straha i osvrtanja
Da će ih neko pretvoriti
U ono što one uopšte
Ni za tren svoje struje
Ne bi željele biti

A to samo zbog toga (čujete ga
Kako tutnji u svijesti
Homosapiensa i gazi da
Svojim usudom) – Toga 
Prokletog profita

Ako i nije, ako i neće biti
Sve tako nepovratno crno
Moraju u nama svanuti
Dostupnost i drugih boja 
Onih koje mogu
(Na tren) zaustaviti vrijeme
Sudbinski je ne zaboraviti
Da one još postoje i drhte
I drhte u nama, i plaču za nama 
Miluju nas 
Svojim postojanjem. 

salke