Jesen je odavna ogrnula vrelinu ljeta, donijela smiraj, obojila pogled tankoćutnim spoznajama blagosti i senzualnosti boja koje nosi u njedrima. Punoća zrelosti u ljepoti odmjerenih pokreta, sklad trenutka i vječnosti. Savršena ljepota, žena u jesenjem kaputu korača rasutim lišćem, meko i šuštavo, gotovo ne dodiruje tlo. Usne blago nasmiješene razotkrivaju spokoj.
Ljeto je umirilo nemir proljetnih drhtaja, donijelo iskustvo i ostavilo neizbrisive tragove vrelih suša i iznenadnih nevera. Ispisalo stranice boli i traženja. Ozareno spoznajom vlastitog bivstvovanja urezalo bore ponosa i krhkosti. Ljeto je oblačilo natmureno čelo i skidalo slanost s nagosti. Uzimalo i davalo, pripadalo i posrtalo. Ljeto je gasilo žeđ olujnim oblacima. Tražilo neistraženo, gorjelo i utapalo se u dodirima, drhtajima, nemirima. Stasalo bujicama spoznaja ostavljajući iza sebe nježno zelene travnjake mirisnih proljetnih buđenja, rosna jutra i magličasti sjaj u nevinim očima. Ostavljajući procvjetane grane bagrema i nabubrele grudi stidnih dodira, zasjenčane poglede proljetnih zanosa.

Ljubica Ribić