Oslone zemaljski, spotičeš li se još
o klupe obroncima raspoređene
gromoglasjem: Est Deus in nobis?
Demijurgu se kamenog mira  
i stamenih zvonika Međugorja priklanja
moj embrion nestalnosti i vatra
nesagorena. Otvaram potrošene knjige
i staze sive i mokre, oštre kao čavli
pod nožjem koje bi za svim katarkama
što bez kormilara otploviše.
Prije nego što krene mi lađa
prisjetim se kćeri, prisjetim se labudova
u plavom obzoru njenih malih očiju
koje su me ispratile i sada ih vidim
kao dar su, kao čudo jer, začudo
razlaže (li) se umor u meni i grlim (li)
kameni brijeg, ili je samo žednom srcu
i naprtnjača laganija.


Oslone zemaljski, spotičeš li se još
o glase ljudske: Pogledaj, Vječni, na naša
teška čemerna, suluda, nedopustiva
nenapojena, krvava, neobazriva
nehumana, zamišljena, sluđena
bratuobilačka, zanesena
iskrena zemaljska putovanja.
Pomišljam na milijune koji su
pristizali uz gol kamen puzeći ostavljali
svoj plamen: Bog je među nama
spoznavši da velika toplina dotiče
i najudaljenije krletke života.


U ljudskom hodu za  Glasom
visoko drži me put i ne razmišljam o tome
zašto nemilosrdna rijeka života odnosi sve  – 
i dobro i zlo dok milijuni padaju ničice
i puze četveronoške pred licem
i glasom Milosrđa.

mirkopopovic